Ivana, een Kroatische dichteres en schrijfster, duikt in de kern van de menselijke ervaring. Haar schrijven, gevormd door haar studies filosofie en Kroatische taal en literatuur, verkent vaak thema's van volwassenwording en verlies. Met een verfijnde stijl vangt ze de complexiteit van familiale banden en de impact van conflicten op individuele levens. Haar literaire bijdrage ligt in haar aangrijpende beschouwing van de kwetsbaarheid van het leven en de veerkracht van de menselijke geest tegenover tegenspoed.
Nora is a journalist assigned to do a puff piece on the perpetrator of a crime of passion - a Croatian high school teacher who fell in love with one of her students, a Serb, and is now in prison for having murdered her husband. But Nora herself is the daughter of a man who was murdered years earlier under mysterious circumstances. And she wants, if not to avenge her father, at least to bring to justice whoever committed the crime.
This is a story of hidden gay and trans relationships, the effects of a near-fatal accident, and an oppressed childhood, where Ivana Bodrozic tackles the issues addressed in her previous works - issues of otherness, identity and gender, pain and guilt, injustice and violence. A daughter is paralyzed after a car crash, left without the ability to speak, trapped in a hospital bed, unable to move anything but her eyes. Although she is immobilized, her mind reels, moving through time, her memories a salve and a burden. A son is stuck in a body that he doesn't feel is his own. He endures misperceptions and abuse on the way to becoming who he truly is. A mother who grew up being told she was never good enough, in a world with no place for the desires and choices of women. She carries with her the burden of generations. These three stories run parallel and intertwine. Three voices deepen and give perspective to one another's truth, pain, and struggle to survive.
U ljeto 1991. devetogodišnja djevojčica odlazi iz Vukovara, ostavljajući roditelje u gradu u kojem počinje rat. Roman Hotel Zagorje priča je o njezinu odrastanju tijekom sedam godina prognaništva, o neprekidnoj borbi za nekoliko kvadrata u kojima će živjeti s majkom i bratom, o stalnom iščekivanju vijesti o ocu. Ali ovo nije mračna knjiga. Junakinji Ivane Simić Bodrožić ne nedostaje ni humora ni duha, a njezinu odrastanju ništa od onoga od čega su odrastanja stvorena: pisanje pisama političarima i obilaženje ministarstava isprepliće se ovdje s dječjim nježnostima i okrutnostima, prvim izlascima, prvim dečkima... kao i sa sudbinama onih s kojima je prognanička obitelj ukrstila putove, cijelom jednom živopisnom galerijom likova koji vjerno iscrtavaju sliku Hrvatske tih godina. Glavna junakinja mijenja se i odrasta, kao i cijelo društvo oko nje, ali premda je to odrastanje bolno, u njemu ima i smijeha i zaigranosti i - ljubavi. Govoreći o ljudima ne prešučujući, o dobru i zlu ne imenujući ih, Ivana Simić Bodrožić napisala je iznimno snažnu i dramatičnu priču koja će nam vratiti nešto od izgubljene nevinosti.
"Tko sam zapravo ja? I koji dio mene sam ja... je li to moja vještina, moja muzika, moje dijete, je li to moja misao, je li to moja nada u još jednu ljubav, je li to plavi iris pored uzglavlja, možda je to mozak jer bez njega nema misli, bez njega nema ni srca, ali i on se trajanjem mijenja...” Je li to možda radni stol spisateljice kao njezin otok slobode i posljednja linija obrane? Fikcija, knjiga priča dubinski povezanih finom pripovjedačkom armaturom, donosi šesnaest istina o ženama koje ostvaruju svoje pobjede i poraze u svakodnevici, ujedno pokušavajući odgovoriti na središnje pitanje književnosti: što je to fikcija u koju vjerujemo, a što stvarnost koja nas oblikuje i lomi? U tom procijepu nastaju priče istinitije od stvarnosti, kada su junakinje same u autu, kada odgajaju djecu, zabrinute zbog klimatskog kolapsa, tjeskobne u anonimnosti virtualnog svijeta, kada plešu na šipci, čekaju trenutak zadovoljstva, preotimaju jezik i područje seksualnosti, razmišljaju o starosti ili tračaju kolegice. S mnogo humora i bez patetike, slojevito i snažno Ivana Bodrožić u Fikciji ispisuje složeni mozaik ženskog iskustva. Stoga ove priče treba čitati kao istinitu fikciju, ali pritom ne zaboraviti na zid patrijarhalnih normi društva koje uvijek prijeti da će je osporiti.
